RIJEKA TREBIŠNJICA

U sjevernoj Hercegovini, u masivu planina Lebršnik, Zelengora, Volujak i  Maglić,  na prevoju Čemerno (nadmorska visina oko 1. 300 metara), krov jedne pastirske kolibe odavno izaziva posebnu pažnju. Ljudi ovdje kažu: „Svaka kap kiše koja padne na sjevernu stranu kuće sa ovog krova klizne niz padinu i završi u vodama Crnomorskog sliva, a svaka kap koja kapne na južnu stranu sakuplja se na ovoj visoravni  i teče naniže prema jugu u korito rijeke Trebišnjice i ulijeva se u Jadransko more“. U zamršenom spletu karstnih tokova u ovom dijelu Dinarida to i nije neko veliko čudo. Možda i zato ovadašnji svijet ovakve krovove i zove – krovovi na dvije vode.

Rijeka Trebišnjica, nekada najveća ponornica u Evropi, bila je divlja, nepredvidljiva rijeka koja je u kasna ljeta pitomo i smjerno ljubila svoje obale, a u zimskim noćima hukom plašila stanovništvo koje se vijekovima naseljevalo uz njene obale poštujući ovu vodu koja je iz dubokih kraških dubina donosila u mediteran planinske mirise sjeverne Hercegovine. Kišno bogastvo sušnih krajeva Trebišnjica je bacala svuda oko sebe, a najmanje tamo gdje treba i kada treba.

Pa i takva živjela je sa svojim Trebinjem prema dogovoru kojeg su imali stotinama godina unazad.

Trebišnjica je Trebinjcu davala vodu za polja i stoku i istom tom vodom mu oduzimala ljetinu plaveći najbolje oranice donje Hercegovine nekada i prije vremena. Trebinjci su se na njoj naučili plivati i bili kvalitetni plivači i vaterpolisti na vodenom terenu pored Starog mosta u gradu. Onda su Trebinjci odlučili da oduzmu divlju snagu svoje rijeke i njome osvijetle grad i oslobode vodenog pritiska svoja polja. I danas Trebinjci imaju posebnu vezu sa Trebišnjicom. Stariji se sjećaju kupališta na Banjama i lađa, mlađi idu u ribolov nadajući se pastrmki merdžanki za „profilnu na fejsbuku“, a oni koji i dalje žive od čudesne zemlje hercegovačke Trebišnjicom zalijevaju svoju lozu koristeći vijekovima stara kola donešena sa Nila gdje su služila istoj svrsi.

Na rijeci Trebišnjici ranije je bilo više mjesta na kojima su, povremeno, bile skele, takozvane catare. Za transport mulja i pijeska služile su lađe veće nosivosti (sa tupim pramcem, zaštićene bitumenom). Početkom XX vijeka razvijen je model lađe za rekreaciju sa dva vesla. Trebinjskim lađama svoj specifični stil i „liniju“ davali su majstori-stolari kojih je, tada, bilo dosta u Trebinju . Tako je i izrada lađa bila vezana za najmaštovitije majstore, ali i za pojedine majstorske porodice.

Posebno se pamte lađe koje je gradio Pepo Venijer, a u sjećanju zaljubljenika u Trebišnjicu ostala je uska, a brza lađa “Žoslen”  koju je u svom podrumu napravio Rajko Bokić, profesor francuskog jezika u trebinjskoj gimnaziji.

Najčvršća i sa najboljim plovnim karakterstikama bila je lađa Bora Smrzlića. Najbolji veslači na Trebišnjici bili su dr Uglješa Anđelić i Pavle Smrzlić, a najviše vremena u lađi provodio je Huka Miladinović  ribareći po rijeci „na muhu”.

Poseban odnos prema lađama imali su stanovnici Starog Grada-„Kastelčani“.  Na lokalnu Olimpijadu (takmičenje u malom fudbalu)  koja se održavala na riječnom ostrvu čiji ime je bilo „Sicilija”, doplovili bi u „flotili“ svojih lađa.

Vremenom, lađe i lađari su odlazili na neka druga mjesta i na ukroćenoj Trebišnjici 2017. godine bila je samo jedna lađa, a trebinjsku marinu Trebišnjica je prekrila muljem.

Latitude: 42.822711 | Longitude: 18.107412
Latitude: 42.702765 | Longitude: 18.331869